četvrtak, lipanj 11, 2009
Ronaldo će dobiti 94 milijuna evra kako bi prešao u Madrid.
Nogometaš je mlad, zgodan, pametan, zdrav i bogat. Što mu više u životu treba. Naravno da je talentiran i da je zaslužio da ga se nagradi, ali...!!
Bojim se da ne poludi od silnih milijuna. Ili da ga ne bude sramota uzeti
. A neće, nije on jedini koji se kupa u novcu, ko ne bi uzeo kad mu se nudi.
Dragi Bože zar ne vidiš da je kriza.
Umjesto da njemu daš 94 milijuna, podijeli te novce 94 000 000 sa 100 000 i obraduj 940 gladnih obitelji, onu jadnu djecu osušenih crijeva od gladi i žednih vode.
Zamisli te ljude, probude se ujutru onako gladni i ispod jastuka 100 000 evra.
Možda ti ipak Bože imaš svoje razloge što to ne učiniš
Moguće da bi oni poludjeli, jer nisu navikli da imaju, a ovi bogati slažući novce na pare, evre na dolare.
Kažu iza svega lošeg što se dogodi stoji neko dobro, tako i ja vjerujem da ti dragi Bože znaš što činiš.
Samo voljela bih i ja razumjeti ponekad tvoje razloge.
nedjelja, svibanj 17, 2009
Silazim sa perona br 1
Ostavljam za sobom zagušljivi miris vlaka.
Zatvaram oči i udišem....
topli vjetar mi golica nozdrve
miris behara natapa moje srce srećom...
Svaki povratak tebi jedini grade
budi u meni isto ono dijete
koje je smijati se znalo...
istinski, bez gorčine.
Kao i obično zastanem na mostu
bacim pogled na zelenu rijeku...
ona još uvijek plahovito udara u stijene
tjerajući zaljubljene da se jače zagrle...
Grad koji ljubi svoju rijeku
kao što si ti ljubio mene...
je samo jedan....
nezaboravljen!
nedjelja, ožujak 15, 2009
Ona sjedi pored njega i promatra ga. On lagano otvara omot smotuljka koji mu je pružila. Drhtavim rukama uzima komadić i stavlja u usta Lice mu obasjava osmjeh zadovoljstva kao da je cijeli dan je čekao na taj trenutak. Taj svježi, mekani kolač, pun kreme, topi mu se pod jezikom.
Dvije sijede kose prislonjene jedna uz drugu šapuću riječi tako značajne, povjerljive. On ustaje pridržavajući se za nju i popravljajući svoju sivu pidžamu. Držeći naborane i pjegave ruke jednu u drugoj okreću mi leđa i odlaze puževim korakom.
Koliko trenutaka, mjeseci, godina su već zajedno, pitam se. Sigurno mnogo više nego im ostalo do kraja života.
Ipak, na neki način im zavidim, a pomalo mi se i plače. Život!
utorak, veljača 17, 2009
Koliko sam spavala? Točno 16 godina!
Je li moguće da si to ti!
Godine traženja, čekanja, nadanja su iza mene. I kad nada umre i postane neda...mi se, gle čuda!
Čudo zvano Googel.
Rekao si čekaj me. Nisam rekla čekat ću te, ali srce je samo obećalo ono što nije smjelo izreći.
Ipak, bombe i granate, tenkovi i zli ljudi su nas spriječili. Dva ranjena goluba odlepršala su svako u svoj svijet. Netko je dobro očistio naše tragove, ni mrvice, ni kamenčići nisu pomogli da pronađemo put. .
Toliko sam puta zamišljala naš susret, razgovor, a sada gledam sliku tvoju. Oženio si svoju naviku, svoju sigurnost, koja je plakala da je ne ostaviš. Voljela te jako.. Ko ne bi volio tvoj vragolasto zavodnički, a ipak tako nevin osmijeh, tvoj pokret kojim zabaciš mao podužu kosu sa divnih crnih oči..
I ona je tu, cijela obitelj. Niste zajedno na slikama ali ste nasmijani, čini mi se skladna obitelj.
Morala sam se dobro zagledati kako bih te poznala. Zalisci i koji kilogram viška, iako se baviš sportom, kako vidim.
Sve na dlanu, broj telefona, mobitela, adresa. Šta bi nekad dala za sve to.
Možda bi potegla za slušalicom, da nisam vidjela okice iste tvoje, osmjeh isti tvoj, pa čak i frizuru nosi tvoju. Lijepo ime ste mu dali.
Napokon zatvaram nikad dovršenu knjigu života, brišem prašinu sa nje..
Sa smješkom na licu gledam u svoj sjajni prsten na ruci.
Bio si i ostao moja prošlost, moram požuriti...
Budućnost ne čeka!
petak, prosinac 26, 2008
ponedjeljak, prosinac 15, 2008
Znaš...čekala sam te ispred željezničke stanice..
Okretala sam se oko sebe, nije te bilo...al bila je magla.
Polako sam ušla u vlak i joše jednom pogledala unatrag.
Nije te bilo...al bila je zima.
Gledala sam kako je snijeg obijelio cestu,
osluškivala blizinu tvog smirenog koraka
Snijeg je šrkipio pod nogama, al ti si zakasnio.
Ušli smo u različite vlakove..
negdje na sredini su nam se tračnice mimoišle
i nastavile svojim putem.
Nisam imala tvoj broj, izgubio se svaki tvoj trag,
dugo sam se nadala i čekala..
da čujem tvoj glas.
Sada imam tvoj broj,
ne znam da li imaš ti moj..
nije bitno..ja ću čekati..
obećao si da ćeš me naći i na kraju svijeta.
subota, prosinac 6, 2008
Izlazeći iz pekare u centru grada, pomalo nervozna, ljuta i neraspoložena, požurila sam prema autu. Kiša je sitno padala, žurila sam, ne obraćajući pažnju oko sebe, dok me nečija ruka skoro dotaknula za koljeno. Okrenem se ljutito i ugledam prosjaka koji drži papir sa natpisom "GLADAN SAM"
Nakon par metara već se vidjela silueta sljedećeg prosjaka. Obično na dan dam jednom, jer je nemoguće dati svima, koliko ih ima.
Pomalo me nerviralo jer je bio napadan, nije bio pokunjen, kao drugi.
Pogledam još jednom natpis na papiru i sjetim se da sam upravo kupila vruć, izrezan kruh. Pomalo drskim tonom upitam ga "Jesi gladan, kažeš da si gladan" i zavučem ruku u vrećicu. U isčekivanju da mu pružim novac, prosjak nije mogao skriti iznenađenje kada sam mu pružila pola vrućeg kruha.
Krenula sam dalje i okrenuvši se još jednom za sobom vidjela kako pokušava staviti dobijeni kruh u džep.
Iskreno, mislila sam da će baciti kruh. Kako prepoznati pravog od lažnog prosjaka.
Kasnije mi je rekla radna kolegica da su oni postavljeni tu,od strane mafije, da prose i da moraju donijeti određenu svotu. Često ih vidi kako idu kupiti sebi za jesti, a naveče ih pokupi neki čovjek sa mercedesom.
Ne znam zašto sam osjetila grižnju savjesti, osjećam i sada. Možda zato što sam nosila dvije vrećice u ruci. Radovala sam se kupovini, a poslije sam se osjećala loše , upravo zbog nje.
Valjda zato što je meni bolje nego njemu. Što natjera čovjeka da kleči u sred zime na hladnom betonu,da ponizno moli. Jad i bijeda.
Često pomislimo za sebe kako nismo rođeni pod sretnom zvijezdom.
Prosjače gdje je tvoja sretna zvijezda????
subota, studeni 1, 2008
Slavili smo matursko nakon toliko godina, svi su bili tu...osim tebe.
Posvetili smo ti minutu šutnje, jednu jedinu..zatim smo nastavili jesti, piti, plesati. Surovo ali istinito.
Imala sam želju posjetiti tvoj grob, ali nisam to još učinila. Postoji više razloga za to: ne znam gdje je, nemam s kim, ne znam što se nosi kod vas na grob, u stvari sve to nisu razlozi, možda sam samo ja kukavica.
Jedino što od tebe imam je naša slika, zalazak sunca, ti i ja sviramo gitare, na ekskurziji. Mislila sam je uokviriti i ponijeti na grob. Nisam sigurna da li si je i ti imao. Odustala sam, ko još nosi slike na grob.
Čula sam da tvoji roditelji spominju moje ime. Nikada ih nisam upoznala, vjerovatno si im pričao o meni. Sin jedinac si bio. Ko kaže da su takva djeca sebična, laže.
Uvijek si mi dao prepisati zadaću, izvinuo se nastavniku u ime cijelog razreda, da nas ne ispituje, samo zato jer ja nisam bila spremna.
Rukometaš i uvijek pun života. Zašto baš ti... da odeš tako rano..
Nisam ti nikada rekla hvala, ni da si mi bio drag, nadam se da si to znao..
Znam da neću naći mir u duši dok ne odem na tvoj grob. Danas ću zapaliti svijeću, samo ze tebe i zasvirati gitaru..
Dragi Prijatelju moj..
četvrtak, listopad 16, 2008
U rano jutro još u polumraku, uđem u tvoju sobu i legnem u tvoj krevet.
Istog trena ti pružiš male ručice prema meni, priviješ se uz mene da ti bude toplije. Ušuškamo se pod tvoju dekicu i onda te cmoknem u kosicu, pa u obrazić. Nema niko takve obraziće, meke i glatke, tople..mazo jedna mala.
Volim tvoj miris, mirišeš kao princeza, sva si mi nježna kao pahuljica.
Ostanemo tako zagrljene u mraku petnaestak minuta, svako jutro prije škole.
Znaš draga, mene nikad majka tako budila nije, možda baš iz tog razloga ja ne znam nju zagrliti kao ti mene.
Al volim je, vjerovatno isto kao ti mene....samo ponekad me zaboli...
utorak, rujan 23, 2008
Sjećam se svoje majke na prozoru, kako me čekala dok se vratim navečer, sa izlaska. Ugledavši je na prozoru osjetila bi bijes, zašto ne spava, zašto me stalno čeka, pa ne smijem zakasniti ni minutu.
Večeras sam JA bila ta koja je čekala na prozoru.
Tek sada te razumijem draga majko. Oprosti mi!
